Pričaonica

Mala moćna muzika

Mala moćna muzika

Zašto si tako nečujan i skriven? Kada ti zovem ime slušam samo svoj usamljeni krik. Preglasnom tišinom me opkoljavaš. Volela bih bar sekund da uživam u melodiji tvojih reči, tananih nota koje ti se provlače kroz brkove kada pričaš. Nekada smo dugo razgovarali. Prepuštala sam se sa lakoćom toplini tvog glasa. Slušajući te, njihala sam se u mirnoj luci tvojih misli prelivenih u govor. Bio si tako blizu. Bio si tako zvučan i stvaran i tako tu. Hodala sam, prolazili su dani, žurila i kasnila dok su mi izmicali meseci i trčala za svim godinama koje su se otrgle a da ti nisam rekla da te volim. Zašto si tako nem i dalek? Kada bih bar znala da me osećaš koliko i ja tebe sve ovo vreme dok ćutimo. Jer, stanuješ mi u sećanjima prilično glasno. Ne umem da stišam ono malo uspomena s tobom jer sam i sama deo tvoje životne kompozicije. U orkestru tvog i mog vremena kada se jedan instrument pokvari drugi nastavljaju neumorno da stvaraju lepotu. Svi moji instrumenti posle tebe i dalje sviraju, baš onako kako si dirigovao. Muzika tvoje duše neizbrisiva je za ceo vek. Čujem te u lastama, u zvuku pahulja kad padnu na tle, dečjem smehu. Ti si pesma u muzičkoj kutiji mog detinjstva. A pesme nikada ne umiru. Samo se stišaju kad dođe vreme da bi ih čuli jedino oni retki za koje su pisane. Često ne čujem ništa sem odjeka svog neutešnog glasa o hladne zidove kada te mahnito dozivam. Ali ne mari za to. Znam da slušaš i moj najtiši šapat i ne daš da zvuk tebe iščezne i ostavi dušu praznu, a srce gluvo. Sve tvoje odzvanja u meni. Tvojih su reči moja dela eho.

Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on LinkedIn
Linkedin
Pin on Pinterest
Pinterest

Podeli post sa prijateljima

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *