Zašto si tako nečujan i skriven? Kada ti zovem ime slušam samo svoj usamljeni krik. Preglasnom tišinom me opkoljavaš. Volela bih bar sekund da uživam u melodiji tvojih reči, tananih nota koje ti se provlače kroz brkove kada pričaš. Nekada smo dugo razgovarali. Prepuštala sam se sa lakoćom toplini tvog glasa. Slušajući te, njihala sam se u mirnoj luci tvojih misli prelivenih u govor. Bio si tako blizu. Bio si tako zvučan i stvaran i tako tu. Hodala sam, prolazili su dani, žurila i kasnila dok su mi izmicali meseci i trčala za svim godinama koje su se otrgle a da ti nisam rekla da te volim. Zašto si tako nem i dalek? Kada bih bar znala da me osećaš koliko i ja tebe sve ovo vreme dok ćutimo. Jer, stanuješ mi u sećanjima prilično glasno. Ne umem da stišam ono malo uspomena s tobom jer sam i sama deo tvoje životne kompozicije. U orkestru tvog i mog vremena kada se jedan instrument pokvari drugi nastavljaju neumorno da stvaraju lepotu. Svi moji instrumenti posle tebe i dalje sviraju, baš onako kako si dirigovao. Muzika tvoje duše neizbrisiva je za ceo vek. Čujem te u lastama, u zvuku pahulja kad padnu na tle, dečjem smehu. Ti si pesma u muzičkoj kutiji mog detinjstva. A pesme nikada ne umiru. Samo se stišaju kad dođe vreme da bi ih čuli jedino oni retki za koje su pisane. Često ne čujem ništa sem odjeka svog neutešnog glasa o hladne zidove kada te mahnito dozivam. Ali ne mari za to. Znam da slušaš i moj najtiši šapat i ne daš da zvuk tebe iščezne i ostavi dušu praznu, a srce gluvo. Sve tvoje odzvanja u meni. Tvojih su reči moja dela eho.